Ovde govorim, naravno, o slikarstvu.

SLIKA, SLIKA I SAMO SLIKA. Možemo li da zamislimo svet bez slika? Najveći deo svoga života provodimo u vidljivom svetu koji doživljavamo kao slike. Soba, kancelarija, ulica, park, reka, most, ljudi, životinje, stvari... Ali ljudi imaju potrebu i za drugom vrstom slika. Realne slike su svuda oko nas, od novina, časopisa, interneta, preko televizije i filma do reklama na ulici, na fasadama, tramvajima, bilbordima. U takvim uslovima neko želi da promeni ono u šta gleda svakoga dana, pa neko putuje u nepoznata mesta, a neko traži nadahnuće u novoj slici na zidu svoga stana.

Kada je reč o slikarstvu, moja duša ište na zidovima slike na kojima nisu predstave koje se mogu videti u stvarnom životu, slike koje uklanjaju svaku vezu sa stvarnošću i nude sebe kao novu stvarnost. Te slike pripadaju svetu apstrakcije, svetu koji apstrahuje (odbacuje, uklanja, odstranjuje) sve konkretne oblike u kojima se raspoznaju predmeti i ljudi. Privlači me neobjašnjiva kombinacija boja ili igra crne i bele, kao nova predstava koju nikada ranije nisam video i koju ne mogu nigde naći, osim u sebi samom.

Nastojim da slike koje izlaze iz mene, a koje pre mene nisu postojale, budu deo nove realnosti, neke bolje i lepše stvarnosti. Možda krajnji rezultat objašnjava rečenica koju je izgovorio jedan moj kolega fotograf:

"Ne razumem se u slikarstvo, ali ova tvoja slika mi se baš dopada. Ne znam zašto, možda zato što volim naranđžastu." 

To je to, pomislih. Volim kada mi se neka osoba dopadne na prvi pogled, pa je tek kasnije upoznajem, ako odlučim da mi je to zbog nečega važno. Ne moram da znam sve. Šta znam o Bahovoj kantati broj 147, osim naziva? Kojim rečima mogu da opišem njenu lepotu? Dovoljno mi je da je slušam ako treba i sto puta i svaki put ću uživati, ponesen lepotom i visinama duha koji me nadahnjuje. Volim šum drveća u parku i cvrkut ptica, žubor vode u potoku i ne pitam se šta mi govore i da li mi šalju neku poruku. Isto je i sa slikom, dovoljno je da je gledam.

Siguran sam da se svaki gledalac pri prvom susretu sa slikom upita - šta je slikar hteo da kaže? To je priroda ljudske misli, racija koji traži odgovore. Ako na slici nema konkretnih oblika, on će ih sam nalaziti. Taj psihološki fenomen se zove pareidolija, sposobnost da se u oblacima, stenama, kori drveta vide ljudski likovi ili drugi predmeti, a da njih tamo zapravo nema. Ljudski mozak ima potrebu da i u nefigurativnim slikama pronađe neki poznati oblik. I taj proces je sam po sebi veoma zanimljiv i uzbudljiv, jer gledalac postaje aktivan i unosi sebe u sliku. Za razliku od figurativnog slikarstva u kome je sve rešeno, svi poznati oblici su tu, kod apstrakcije gledalac više komunicira sa slikom, jer unosi i sebe u sliku. Zato koristim reči čuvenog američkog fotografa Ansela Adamsa - pola slike je fotograf (slikar) a pola gledalac. Gledanje slika povezano je sa takozvanom vizuelnom inteligencijom. Kada u naizgled nefigurativnoj (nerazumljivoj) slici gledalac pronađe neki konkretan (razumljiv) oblik, on ga prilikom sakog novog gledanja više ne može izbeći (apstrahovati). Pikaso se jako nervirao kada bi mu Matis u nekoj slici pronašao neki lik ili predmet koji ovaj nije imao u vidu kada je slikao. Toliko bi se iznervirao, da bi sliku pocepao ili preslikao. 

Drugo što gledalac, a posebno onaj ko slika ili želi da se bavi slkarstvom, pomisli u susretu sa apstraknim slikama je misao u stilu - pa ovo mogu i ja da naslikam (samo neću) ili - ovo može da naslika i dete. Tako sam i ja mislio, priznajem i molim da mi se pola oprosti. Ali, kada se čovek koji tako misli nađe pred belim platnom sa četkicom u ruci, tek onda uviđa da ništa nije baš lako...Ali, zašto ne pokušati?

Hteo sam da pišem ovde o tome kako je slikanje figuracije preslikavanje stvarnosti, zanat koji se zasniva na učenju i poznavanju recepta. Ne mogu a da to ne poredim sa muzikom. Bah, Mocart, Šopen, Čajkovski, pisali su note, a notni tekst nije ništa drugo do recept koga se školovani pijanisti pridržavaju kada sviraju. Naravno, veliki pijanista će u izvođenje uneti i deo sebe, i to će biti još jedno umetničko delo. Ali, neki pijanisti će svirati džez iz glave, improvizovati. I baš kad smo tu kod džeza, ako neko ne snimi šta pijanista svira, svako sledeće njegovo sviranje će biti nešto drugo, a ne uvežbana kombinacija naučenih fraza. Snimak baš te jedne improvizacije je sličan mojoj slici, koja je snimak moje improvizacije nastale u neponovljivom trenutku. Moja slika je zapravo snimak jednog stanja duše. Kada bih hteo da kopiram sopstvenu sliku, ne bih znao, a osim toga smatram da nisam kopista.

I tu, uzgred da napomenem jedno mišljenje o originalnosti. Šatobrijan (Fransoa Rene) je rekao - originalan pisac nije onaj koji nikoga ne oponaša, već onaj koga niko ne može da oponaša.

Slikanje kao kopiranje tuđih radova, preslikavanje ili čak slikanje po modelu, u meni je uvek izazivalo otpor. Ima dovoljno sposobnih i umešnijih koji to savršeno rade i dobro je da ih svet ima. I ja im se divim. Uvek sam voleo više da ja sam izmišljam, da pravim nešto svoje. Moje slike nemaju nikakvu poruku oko koje bi gledalac trebalo da lomi glavu. Moje slike nisu nikakav bunt, nisu sve ono što mnoge danas jesu, objašnjene pomoću floskula velikih znalaca. Volim da se našalim, i da kažem - i ako ima neke poruke nju sam stavio u jednu flašu i bacio niz reku da plovi ka nekom udaljenom moru. Nikola Kusovac je pre trideset godina pričao o mojim akrodima boja. Hvala mu. Marta Vukotić je u njima videla pokretanje pitanja o odnosima između slikarstva, muzike i poezije, a Emina Ćirić je to sve objedinila jednom rečju - Praznik.  

Slikao sam portrete na Stradunu u Dubrovniku. Bilo je lepo, ali to nisam bio ja, već neki tamo mladić koji je bio u jednoj divnoj nevinoj zabludi. Možda sam i danas takav, samo mnogo stariji. Neću pogrešiti ako kažem da je i ceo ljudski rod u velikoj opštoj zabludi, ali da mu to ne smeta da i dalje postoji. Migel de Unamuno  je to bolje rekao - "Pustite me da sanjam. Jer ako je taj san moj život, ne budite me".