Bio sam u drugom razredu Osme beogradske gimnazije 1970. godine. Zadojen pre svega američkim filmovima, domaćim televizijskim serijama i dramama, ali i poezijom i prozom domaćih pisaca, a posebno Miloša Crnjanskog, nekako sam ranije sazreo. Bar sam tako mislio. Hteo sam da porastem što pre, da budem veliki, odrastao čovek. Taj nagon me je vukao od ranog detinjstva. Bio sam, zato, neka vrsta starmalog. U takvom stanju sam odlučio, ne samo da pišem drame, nego i da se sam izdržavam tako što ću raznositi mleko. Naime, u to vreme, svaki gradski blok od nekoliko ulica je imao svog mlekara koji je ispred vrata stanova ostavljao staklenu flašu mleka. Naš mlekar, zadužen za Čuburu bio je Vasa Kravarski, student veterine. On je živeo sa devojkom, svojom budućom ženom, u mojoj Šumatovačkoj ulici. Jednog jutra sam ga pitao da li mogu da mu pomognem i da po neki put raznosim mleko umesto njega, a on se odmah složio i rekao da mogu to da radim preko celog meseca, s tim da se kreće u četiri ujutru i do sedam sati sve mora da se raznese po kućama. Flaše su se nosile u posebno za to napravljenim kolicima sa velikim točkovima. Ja sam pristao i pošto mi je jedan dan pokazao kome se sve ostavlja mleko, po spisku pretplatnika, ja sam već sutradan počeo to da radim sam.
Iz jeseni se brzo ušlo u zimu koja je onda u Beogradu bila puna snega, čak do metar visine. Počinjao sam od ulice Internacionalnih brigada, preko Braničevske, Šumatovačke, Čuburske, i svih poprečnih ulica do današnje Makenzijeve i zgrade iznad restorana Vltava, gde je na, čini mi se, osmom spratu živeo Miloš Crnjanski. Pošto je posao bio zaista veliki, ja sam uključio i svog najboljeg druga iz detinjstva Milana Radulovića, koji je bio godinu dana stariji od mene. I baš kada smo jedog jutra zajedno nosili mleko, nađosmo se ispred vrata Miloša Crnjanskog. U to vreme, za nas koji smo išli u gimnaziju Crnjanski je bio božanstvo. Milan i ja se zgledasmo, te zazvonismo na njegova vrata sa tremom đačića iz gimnazije. Posao mlekara je bio da kad god može anketira stanare, koji ne koriste usluge mlekara, da li žele da im se ubuduće donosi mleko. Crnjanski odškrinu oprezno vrata. Ugledasmo čoveka malog rasta koji je govorio tiho pomalo drhtavim glasom. Te 1970. godine on je imao 77 godina. Upitao nas je šta želimo, a kada smo mu postavili pitanje da li želi da mu svakog dana dostavljamo mleko ispred vrata, on odgovori kratko "ne". Onda ga upitasmo da li želi da mu u nečemu drugome pomognemo, a on reče rezignirano "hvala, ali meni niko više ne može da pomogne, čak ni doktori". Mi mu se zahvalismo na ljubaznosti. Bio je to kratak susret sa živim piscem čija smo dela čitali i učili u školi i koji je za nas bio nedostižan uzor.
Jednoga dana sam kasnio na prvi čas. Bio je to čas srpskog jezika koji nam je predavala profesorka Ljubica Marković, koja je izuzetno cenila Crnjanskog. Pitala je gde sam ja, a neko joj je rekao da kasnim zato što raznosim mleko. Ona mi nije upisala izostanak, nego me je pohvalila pred svima. Kasnije će joj se dopasti jedan moj pismeni zadatak, pa će me moliti da ga čitam ispred dva razreda koji su imali spojene časove.
Taj kratak susret sa Crnjanskim ostao mi je u pamćenju po rečenici "Meni niko ne može da pomogne", koja me je spustila na zemlju i pokazala da je i jedan moj "bog" isto tako samo čovek od krvi i mesa.
Crnjanski će od tog susreta živeti još sedam godina, a u meni će od svega što je napisao, u glavi ostati stih iz pesme "Priča" - "kad dogodine bagrem zamiriše, ko zna gde ću biti", stih koji govori o prolaznosti života i važnosti sadašnjeg trenutka.
Cela pesma, koju je napisao u Italiji 1918. godine glasi:
PRIČA
Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.
© Dragan Babović