Tri slična događaja u mladosti su mi nagoveštavala sudbinu, a da ja toga onda nisam bio svestan.
Prvi događaj se desio u osnovnoj školi. Ne sećam se tačno kad, ali najverovatnije u sedmom razredu. Nastavnica srpskog jezika me je zamolila da pred celim razredom pročitam priču koju sam napisao na prošlom času po pismenom zadatku koji nam je zadala. U to vreme sam umišljao da sam scenarista, pa sam pisao scenarije za filmove i drame, iako sam imao tek trinaest godina. Sve sam pisao iz glave, jer odakle klincu životno iskustvo? Imao sam samo tuđe iskustvo zapisano u knjigama, filmovima i televizijskim serijama kojih je bilo na pretek i koje sam gutao, dok su moji drugovi igrali fudbal u školskom dvorištu. A mašta je bila tako bujna da me je uzdizala od zemlje i činila da stalno lebdim, ne samo tada, već i dan danas. Kada sam se jednom odlepio, više nikada nisam mogao da se čvrsto spustim na zemlju.
Tema pismenog sastava je bila "život sa prvim komšijama". Voleo bih kada bih mogao da taj tekst imam pred sobom, ali je on nepovratno izgubljen a moje sećanje veoma šturo. U mom sećanju su od te priče ostale samo ruševine. Ruševine su obično najjači stubovi i zidovi koji prkose vihoru vremena. E ti stubovi i zidovi u ovoj priči su bili moji roditelji, rođaci i komšije. Tata je imao mnogo rođaka. Kad smo se doselili u Beograd u novi stan, malo po malo neko od brojnih tatinih rođaka koji je prolazio kroz Beograd, bi zvonio na vrata, čak i u pola noći, s molbom da prespava kod nas. Mami to dojadi pa jednoga dana reče da ne može više tako, nego da se dogovorimo - nikome više nećemo otvarati vrata ko ne zvoni onako kako mi to činimo - po tri puta u jednom ritmu. Ko ne bude znao da tako zvoni, njemu nećemo otvarati vrata. Tako se ta situacija brzo rešila.
E, sada tu u priču ulazi prva komšinica iz zgrade koja je imala dobru dušu, ali je volela da ogovara, što je moju majku jako nerviralo. I ne samo to, toliko je bila radoznala, a i nevaspitana, da bi ušetala u kuhinju i podigla poklopac sa šerpe da vidi šta se kuva. To je moju majku raspamećivalo. Ali komšinica ne bi pričala samo o drugima već i o sebi. Jednom je otvorila dušu i pričala o svom mužu koji je pre nje već imao neuspešan brak, da je po prirodi jako prek i kako je jednom prilikom izbacio konduktera kroz prozor trolejbusa, jer mu je ovaj tražio kartu na pregled, zbog čega je bio i u zatvoru.
Sve sam to lepo zapisao i ceo razred se smejao.
Ali, to nije kraj sa tom pričom. Ono što se dogodilo kasnije sa njom, možda desetak godina posle mog čitanja na času, je možda još bolja priča, koju može smisliti samo život. Moj otac je kiselio kupus u podrumu i izbacio svežanj mojih vežbanki iz osnovne škole. U jednoj od njih je, gle čuda, bila zakopana i moja priča o komšijama. A sudbina je htela da naša dobra komšinica prilikom jednog cunjanja, pronađe baš tu vežbanku i otvori baš stranicu na kojoj sam pisao o njoj. Mogu misliti šta je bilo. Ja to ne bih nikada ni saznao da se jedom nisam sporečkao sa njenom ćerkom koja mi tu istinu baci u lice.
...
Drugu priču sam morao da čitam u prvom razredu gimnazije. Za jedan sat sam napisao priču na šesnaest stranica i nastavnica srpskog beše oduševljena. Pisao sam o nama klincima koji su pod uticajem filma i stripa o Tarzanu mislili da žene vole razvijene mladiće, koji imaju takozvani trougao od ramena na niže... Ha, ha... i u takvom izdanju, polugoli u kupaćim gaćicama, mi bi se kao majmuni peli na jedno drvo u obližnjem parkiću i urlali busajući se u grudi kao majmunica Ćita... Na taj način smo skretali pažnju na sebe, a ja sam bio tu najistaknutiji, jer sam bio viši i mnogo razvijeniji od drugih.
A pritom, nabujali hormoni su nas terali da čekamo strpljivo jednu scenu koja se ponavljala skoro svaki dan. Sa drveta se dobro videla terasa u zgradi prekoputa na kojoj je žena jednog generala sagnuta prala pod. Puna oblina, bila je mračni predmet želja nas klinaca. Vrhunac je bio kada se ona toliko nagne da joj se haljina pozadi podigne i ukažu nabrekle gaće. Bile su to nezaboravne scene detinjstva koje se nikada više neće ponoviti.
To je bila samo jedna od više paralelnih radnji koje sam umešno vodio, odvajajući poglavlja sa tri tačke. Ne sećam se šta sam sve tu pisao, ali je erotski naboj činio svoje, ne samo kod nastavnice srpskog već i na pubertetlije, koje su tog zimskog dana 1970. godine, u toploj učionici ondašnje Osme beogradske gimnazije, slušale moju priču.
...
Treća priča je pogodila drugu nastavnicu, koja je predavala sprski jezik i književnost, kada smo bili u starijim razredima gimnazije. To je bila priča o momku koji je raznosio mleko po čuburskim ulicama, te zavoleo jednu gimnazijalku. On je studirao medicinu. Pošto je došao kraj studijama jer je diplomirao, on saopštava devojci, koja je sada i sama student i planira da se uda za njega, kako je odlučio da se vrati u svoje rodno mesto, daleko od Beograda. Otkriva joj nešto što nije znala, da je on dete bez roditelja, da je odrastao u domu za nezbrinutu decu, u kome je vaspitan i da su ga vaspitači poslali na studije u glavni grad. Sada kao lekar, oseća potrebu da se tamo vrati i da se oduži za sve ono što su oni za njega učinili. Devojka plače, a plaču bogme i dva razreda beogradske gimnazije. Nastavnica je zbog toga srećna, a ja se mislim kako je ta priča samo prepričana fabula drame koju sam napisao u osnovnoj školi i koju sam nekim slučajem izgubio. Zvala se "Viktorija između neba i suza". Tada sam imao bolju memoriju pa sam sve to uspeo da rekonstruišem u tom pismenom zadatku.
...
Prošlo je mnogo godina. Ja sam napustio pisanje drama i scenarija, jer sam shvatio da sam se suviše udaljio od stvarnog života. Jednoga dana, posle možda deset godina, sretne me mlada komšinica iz zgrade u kojoj me je davno očarao performans generalove žene, i pita najozbiljnije da li sam ja dete bez roditelja? Ja kažem, ne znam kako joj je ta ideja pala na pamet kad zna mog oca Mihaila, majku Ljubicu i sestru Vericu. A onda mi ona kaže da joj je u poseti bila jedna drugarica sa studija, inače moja drugarica iz gimnazije, koja me je prepoznala u daljini i o meni ispričala priču kako su svi u gimnaziji bili ubeđeni da sam ja dete bez roditelja.