Svaki je čovek svet za sebe. Svaki drukčiji. Ljudi hodaju jedni pored drugih, iza ili u susret drugima, ali se retko sudaraju. Neko je zaokupljen bolom u kolenu, neko hita kući svojoj ženi i deci. Neko smišlja sitne pakosti, neko se nečemu smeje, neko mrzi, a neko voli. Nekom je ovaj divan sunčani dan početak a nekome kraj života.
Koračam ulicom u pešačkoj zoni španske Valensije sa fotoaparatom okačenim oko vrata spreman da svakog trenutka škljocnem. Sakrio sam se u dubokoj senci ulaza jedne velike robne kuće i čekam da ispred mene prođu ljudi iz moje priče ali tako da se ne sudaraju, da se njihovi paralelni svetovi naslute. Škljocnuo sam. Njihove figure, bez imena, prenesene svetlošću, uđoše bezbolno u moju mračnu kućicu u kojoj se udobno smestiše da nastave put ka večnosti na neki drugi način u neki novi svet paralelan sa milijardama drugih.